Tko je Fijolina? I odakle legenda o njoj?.... Djevojčica koja je promijenila svijet....

'Ajde u fotelju i - slušajte

Legendu mi je ispričala moja baka, nažalost pokojna, u vrijeme kad sam ja još bio dječak i kad je trebalo nešto ispričati da lakše zaspim. Moji roditelji bi me ostavili kod nje kad bi izašli van na zabavu, a moja baka bi, da me lakše uspava, uvijek pričala priče... svakojake …o princezi s dugom zlatnom kosom koja se zaljubi u običnog mladića iz sela, o žapcu koji je svojim kreketom uzbunio pola sela koji se danas naziva Peklenica i svojim kreketom potjerao krave da trče uz Muru sve do njenog ušća u Dravu, do Legrada…hmm… Glupo …Naravno, nikad nisam zaspao uz takve priče, već bih rekao baki da ne priča gluposti, već da mi ispriča najljepšu priču, ako želi da zaspim. I krene baka pričati, kad ono….. treeeeeeees!!! Eto ti mamine najmlađe sestre, moje tete rukometašice, koja se voljela tući sa svojim vršnjacima, pogotovo muškim, ulijeće u kuću s ožiljcima, dolazi u kuhinjicu s posjekotinama na licu. Pala je s bicikla. OK. Pričekah da baka skrpa moju nestašnu tetku i otprati je u drugu sobu na počinak. I, kooooooooonačno......eto, moje bake pored mene. Priča koju mi je tada ispričala, jako me se dojmila i kako su godine prolazile, uvijek sam je čuvao u sjećanju …..ili, možda, u svom srcu. Da, bila je to priča o Fijolini, malenoj djevojčici koja je od Međimurja napravila mjesto u kojem su svi ljudi bili veseli, bezbrižni, dobroćudni i što je najvažnije - sretni, bez straha pred bilo čime. Da, svi ljudi u ovom našem Međimurju nekada su bili sretni, pričala je moja baka, na starom rasklopnom divanu, mekanom s debelim jastukom od guščjeg perja i mirisom malinovca koji je dolazio iz malene kuhinjice. Napitak se spravljao uvijek prije Uskrsa od jeftinog ekstrakta maline i vode iz pumpe koju je moj djed vješto zabio nasred dvorišta i za nju ponekad privezivao kravu Cvetu. Baka bi me uvijek znala pokriti debelim pokrivačem teškim valjda „dvije tone“,a kad bi legla pored mene imao je i tri. Bilo je stvarno toplo……..Baka me pogladi po kosi i kaže: “Ispričala bum ti najlepšu priču od svi priča na svetu, al mi moraš obečati da buš zaprl te svoje plave okice“. Onako uzbuđen ja sam obećao da ću sklopit oči. Baka me poljubi i priča je krenula:

- Nekada davno…….davno….davno, u bregovitom djelu Međimurja, u jednom malenom selu, živjela je skromna i dobra obitelj. Kućica te obitelji bila je izvan sela, na osami. Iza kuće šuma i put, a pored puta stari bunar kojeg su nekoć koristili Rimljani za okrepu konja. Kažu da je taj bunar ovdje od postanka svijeta, valjda jer tako i izgleda….trošno i staro. Vodu iz ovog bunara koristi obitelj za svakodnevne potrebe,a ljudi kažu da nikada nije presušio. Nekada je, pričaju, bio izvor sreće, ali kako i na koji način, to nitko nije znao. Otac je bio kovač, visok, krupan i pomalo smiješan zbog svoje kose. Žućkasti pramenovi pokrivali su mu tek polovicu glave, te su ga zvali Žouti, što bi ga, ponekad, i razljutilo. Bio je vrlo strog, grubih riječi, prgav….težak, ali pravedan i dobrog srca. Ljudi koji bi ga tek upoznali, znali bi reći da ovako grubog stvora u životu nisu vidjeli,a kasnije bi shvatili da je to samo ljuštura u kojoj se skriva dobar čovjek. Svoja tri radnika znao je toliko ispsovati da bi izgubili volju za životom, no znao je reći onu čarobnu riječ, koju mnogi ljudi teško ili nikada ne izgovaraju. Znao je reći OPROSTI. “Oprostite dečki, denes me zgleda čmela v rit fpičila…..idemo si nekaj spiti f krčmu pak bumo dale delali, vreme nam nebu nikam pobeglo...IDEMO“. I tako bi znali otići na okrepu iz kovačnice, koju se nalazila usred sela, u krčmu - koja je, naravno, bila - usred sela. Bilo je to malo selo, pitomo, ali na važnom sjecištu puteva, tako da je u kovačnici uvijek bilo posla. Njegova supruga bila je krhka žena, nježna, vitka, plaha, tako da su se ljudi ponekad pitali….kako to dvoje ljudi uopće može živjet zajedno? No,ne samo da su živjeli sretno i sklado, već je njihova ljubav urodila prekrasnim plodom. Bila je to djevojčica kojoj su dali ime Marija, krhka i lijepa na majku, a živahna i vragolasta na svog oca. Gledala je svijet otvorenih očiju i u svakome vidjela prijatelja; bilo da je to ptica koja ju ujutro budi ili srna iz šume ili zec što livadom juri ili čovjek što bi prošao pored njihove kuće i mahnuo jašući na snažnom međimurskom konju. U svemu je vidjela dobro. Voljela je Marija cijeli svijet, no jedno ipak najviše - slušati svog oca kako svira violinu u kasne večernje sate kada se prva zvijezda budila na nebu. Mala Marija bi sjedila u krilu svoje majke, na terasi ispred kuće, a otac bi pričao priču na violini koju riječi ne mogu opisati. Svirao bi do kasno u noć, a nebo je bilo sjajnije od najsjajnijeg dijamanta…… zvijezde…….. glazba…….…i Marija spava - mirno i sretno. Zavoljela je taj instrument i već kao petogodišnjakinja znala odsvirati nekoliko pjesama. Nije to bilo savršeno, ali dovoljno za aplauz susjeda. Violinu je svirala svakodnevno, a najviše je voljela kada bi iz šume provirile srne. Tada bi Marija potiho došla do njih i kad bi počela svirat…….srne bi odmah pobjegle. Nije bila vješta ko njen otac, no to je nije sputavalo da vježba i vježba. Volja za sviranjem bila je ogromna tako da je njen otac morao posegnut malo dublje u džep i otići s Marijom u Varaždin gdje su kod jedog starog gospodina kupili malu violinu za Mariju. Sreća zbog te violine bila je neizmjerna, no vraćajući se kući Marija je po prvi puta vidjela nešto što će joj promijeniti život. Zbog nevremena koje se spremalo morali su krenuti drugim putem kojim ljudi inače nevoljko prolaze. Negdje na pola puta prošli su kroz naselje u kojem su djeca gola i bosa tražila po šumi hranu, bolesni i nemoćni ležali u poluotvorenim blatnjavim kućicama, nesnosan smrad se širio posvuda, a strah, bijeda i očaj izlazili su sa svih strana. Koliko god se otac trudio držati ruku na djetetovim očima, a svoju glavu okretao na drugu stranu - MARIJA JE VIDJELA. Vidjela je bijedu, jad, siromaštvo, glad, očaj, bolest, patnju i strah. Došavši kući Marija više nije bila ista. Sutradan, otac odlazi u svoju kovačnicu, a majka s kravama na ispašu. Marija je gledala u svoju violinu, uzela je i izašla van. Počela je svirati, ali misli su uvijek bile s onom nemoćnom i jadnom dječicom. Suze su niz njeno lice počele teći i prelijevati se preko žica violine, tako da su tonovi dobijali poseban, čaroban zvuk. Marija nije ni slutila da zvuk njezne violine sada zaustavlja ljude koji su, inače, uvijek jurili i žurili……ovaj put su stali i slušali. Uživali su u čarobnim zvukovima i - spazili bunar. Okrijepivši se vodom, prije nego bi krenuli dalje, srce ih je nagnalo da bace novčić u bunar i nešto lijepo požele. Svaki čovjek koji je stao i bacio novčić, poželio je samo jedno, da ne bude više gladnih, jadnih, bolesnih, siromašnih ljudi na ovome svijetu. Kada je bacio novčić, čovjek bi uzdahnuo, jer je u prvom trenu bio sretan, a tada bi mu kroz glavu prostrujala misao…….znam da su moje želje neostvarive…. i dalje bi otišao potišten. Marija je svirala do kasno uvečer i tada je ožednila. Kako nije bilo vode u kući, otišla je do bunara. Vukla je vedro, no ovaj put ono je bilo veoma teško. Marija se nije predavala. Izvukla je vedro …..i gle - čuda! Vedro je bilo puno novčića, a Mariji se vratio osmijeh na lice jer je istog trena znala što će s novcem. Nahranila je gladne, gole i bose. Novaca, naravno, nije bilo dovoljno, no maloj Mariji se vratio osmijeh na lice i radost u srce. Mislila je da je taj novac poslao sam Bog pa je svaki dan svirala sve sretnija i sretnija, ne znajuć da ljudi stoje ispred njene kuće, slušaju i bacaju novčiće u bunar samo radi nje i njene glazbe. Svaki dan je vedro bilo puno. Marija je darivala, darivala, darivala do trenutka kada više nije bilo ni gladnih, ni bosih……….kad nije više bilo straha, a ljudi su postali sretni samo zbog dobrog srca jedne male, nevine djevojčice, djevojčice koja je od zemlje, oduvijek prelijepe, napravila Raj. Kružile su legende o njoj,a kako su ljudi vidjeli da živi na brdu na kom rastu fijolice, neki ljudi su je nazvali Fijolica, a neki Violina pa je bila malo fijolica, malo violina i, na kraju, rodila se FIJOLINA - djevojčica koja bezgrešnim srcem mijenja svijet.

Kada je moja baka završila priču, još dugo, dugo nisam mogao zaspati. Već pri kraju njezinog pripovijedanja,pravio sam se da spavam, no bio sam budniji i svjesniji,više nego ikad u životu. Ponajviše zbog riječi koje je baka izgovorila, misleći da spavam... šapćući tiho i nježno da me ne probudi: “ E, moj mali mišek, ja ti zutra morem hmreti sretna, dok vidim tebe kak mi tak lepo i mirno spiš.” Poljubila me i tiho…..tiho otišla…..sretna.